Tipografija IV

Slovni znakovi

U nekom od prethodnih tekstova sam pomenula da se pismo sastoji od svih slovnih znakova. Međutim, ne mora svako pismo da ima baš sve.

Hajde da vidimo o čemu je riječ:

Kao što rekoh, ne mora svako pismo da ima i normalne i medievalne brojke, nego ima samo jedne od njih, takođe, neka pisma imaju samo verzale, a većina pisama sadrži različite akcentovane znakove, zavisno od jezika.

Elementi slovnih znakova

Svaki slovni znak, manje-više sadrži slične oblike koji se javljaju u različitim dimenzijama. Ti oblici koji grade slovo su elementi slovnih znakova.

Detaljno poznavanje ovih elemenata nije posebno potrebno svima pri upotrebi fontova, ali je potrebno dizajnerima i autorima pisama.

Najvažniji element slova je serif, i on u stvari određuje karakter pisma i njegovu upotrebu.

Veličina pisma

Osjećaj za odnos veličina pisama je jako važna stavka u grafičkom dizajnu, naročito kada se radi o prelomu. Stoga, je važno poznavati pravila primjene veličina pisama, zato što različita pisma iste veličine zauzimaju različiti prostor.

Veličina pisama se mjeri u tipografski tačkama (pt) i jednaka je površini koja je dostupna za kreiranje pojedinačnog znaka. Naime, ove odredbe datiraju još od olovnog sloga, kada je veličina pisama bila određena površinom gornje površine olovnog stošca, a to se pravilo primjenjuje i danas prilikom izrade fontova u digitalnoj varijanti.

Na ovom primjeru vidimo da različita pisma iste veličine zauzimaju različit prostor. Veličinu pisma treba prilagoditi i pravilno primijeniti da bi bila funkcionalna i da bi najupečatljivije prenijela čitaocu/publici poruku. To se postiže pravilnim kombinovanjem veličina pisama.

Tako se pravilo odnosi da osnovni tekst (body) u knjigama, časopisima, brošurama itd, bude u veličini 10-12 pt. Tu se mora voditi računa da tekst u veličini, kao i u odabiru pisma ne bude naporan čitaocu. Za ostale potrebe, reklame, oglase i itd, sve je doyvoljeno u odnosu na predviđeni prostor koji je na raspolaganju za kreiranje poruke, kao i jačini poruke koju želimo da prenesemo ili kojom želimo da skrenemo pažnju.

Ali kada su ovakve stvari u pitanju, dakle kada je sloboda data dizajneru, upravo tada je važno tipografsko znanje, koje će da razlikuje kvalitetan dizajn od onog drugog.

Osnovna pismovna linija

Jedna od najvažnijih kategorija za estetski prihvatljiv odnos teksta je osnovna pismovna linija (engl. baseline). To je zamišljena linija na kojoj "leže" slova svakog pisma, složena u red teksta. Na njoj leže slova poput L, m, h, H, N, itd., dok ispod nje prolaze silazne linije slova kao što su g, j, p, itd., dok zaobljeno dno nekih slova kao što su o, s, d, b, itd., ide blago ispod pismovne linije i tako stvara harmoniju među slovima, da bi bilo čitaocu prijatnije za čitanje.

Jako je važno da se i kod različitih vrsta pisama drži jedna ista pismovna linija zbog stabilnosti teksta, jer je ona jednako udaljena kod svih pisama od vrha do dna.

Linija i visina kurenta su pojmovi koji su usko vezani za osnovnu pojmovnu liniju. Različita pisma iste veličine imaju različitu visinu kurentnih slova, ne računajući ascendere i descendere, i nezavisno od verzala. Linija kurenta je linija koja prolazi vrhom kurentnih slova, a njena razdaljina od osnovne pojmovne linije čini visinu kurentnih slova. Ona jako utiče na čitljivost, jer je dokazano da, što je visočija linija kurenta, lakše je za čitanje.

Razmak između slova

Razmak između slova (engl. kerning) je važna osobina u tipografiji, jer u velikoj mjeri utiče na čitljivost teksta. Nedostatak kerninga je najuočljiviji kod pisma pisaćih mašina, kao i digitalnih pisama koji su napravljeni kao kopija istih. U tom slučaju, svakom slovnom znaku je dodijeljen isti prostor, pa su razmaci svuda jednaki, a to je najuočljivije kod parova "Va", "AV", "Ti", "Ta", "Ts", "VV" itd. Međutim, današnja profesionalna digitalna pisma dolaze sa kerniranim parovima, ali i programi takođe imaju opcije manuelnog podešavanja kerninga (opcija Character - Auto, Optical, ili ručno podešavaanje po želji dizajnera).

Veliko Veliko

Razmak između riječi

Optimalni razmak između riječi jako je teško precizno odrediti, jer sve zavisi od dužine riječi. Ali ipak, postoje dva glavna pravila koja se odnose na razmak između riječi

razmak između riječi bi trebao da bude veći od onog između pojedinih slova, a manji od onog između pojedinih redova teksta
razmak bi trebao biti jednak najčešćem slovnom znaku u tekstu.

Ovo drugo pravilo varira od jezika do jezika, pa bi tako u našem jeziku parametar bila širina kurentnog slova "a", u njemačkom slova "n" itd.

U svakom slučaju, razmaci bi trebali biti jednaki koliko je to najviše moguće, a moguće je u lijevom, desnom i srednjem paragrafu, dok je kod paragrafa koji je poravnat sa obije strane to teško. Razmak je nejednak i varira od retka do retka. Tu se najčešće možemo sresti sa problemom tzv. "zmijica" u tekstu.

Razmak između redova

Razmak između redova ili prored (engl. leading) nije bjelina između redova, već razmak između osnovnih pismovnih linija redova teksta, i vrlo je važan za čitljivost, pogotovo tekućeg teksta.

Ako je razmak premali, tekst će izgledati sabijeno, a ako je preveliki, onda je to rasipanje teksta, pa će tako u oba slučaja biti teško za čitanje.

Veličina razmaka u proredima se takođe mjeri tipografskim tačkama, ili u određenom postotku u odnosu na veličinu pisma. Kao standardni razmak za tekući tekst obično se uzima 120% vrijednosti veličine koišćenog pisma, pa bi u tom slučaju prored u tekstu veličine 10 pt, iznosio 12 pt.